Otišao je Mirko Bogić

266

Dragi članovi JK Val, obavještavam vas da je u 100. godini umro hrvatsko-slovenski i šibensko-piranski jedriličar Mirko Bogić. Sahrana je u četvrtak u 17 sati na groblju sv.Ane, a svoj dolazak na ispraćaj najavili su i slovenski jedriličari.

Par crtica o životu pok. Mirka Bogića možete pročitati u članku gđe. Jordanke Grubač:

Dolazili su kao lastavice: znalo se u koje godišnje doba, ne baš točan dan, nego bi se jednostavno pojavili!

Mirko Bogić i njegova Savina, on jedriličar od formata, moreplovac koji je svezanih očiju mogao na jedra isploviti iz lučice jedriličarskog kluba u Piranu i tako doploviti do obale svoga rodnog Šibenika, ona njegov glavni i jedini mornar.

Nema slovenskog jedriličara koji ne zna tko je Mirko Bogić: uostalom, zovu ga začetnikom organiziranog jedrenja u Sloveniji, a još je 1949. godine u Ljubljani počeo veslati na Ljubljanici na kojoj je zatim osnovao i jedriličarski klub!

Znaju ga i hrvatski jedriličari, posebno šibenski, osobito generacija koja je još, šta bi se po starinsku reklo, poštivala starije…

Jer, Mirko je Bogić nekidan umro u svom krevetu u prostorijama jedriličarskog kluba u Piranu, u 100. godini plus trinaest dana s kojima se uputio zajedriti u sto i prvu!

Startao je, ali nije doplovio. Ali kako se sjećam njegove vještine u baratanju jedrom uz pomoć kojega je i usplovljavao i isplovljavao s veza (vanjska „penta“ služila je samo u slučaju teške potrebe), sigurna sam da je u tih trinaset dana uspio podići idro!

Samo, odjednom je nestalo vjetra…

A još je prošlo ljeto jedrio Mirko Bogić u svojoj L-petici u Piranskom zaljevu! Govori mi to njegova Savina (87).

S istom tom petmetarskom L-peticom desetljećima je doplovljavao i vraćao se, na stalnoj ljetnoj ruti od Pirana do Šibenika. Tu su ga uvijek srdačno dočekivali njegovi sugrađani. Uvijek ga je na Jadriji čekao neki njegov vez, jednako kao i u gradu, u Docu kod Jedriličarskog kluba Val, ili na Zlarinu i po drugim škojima usput. Svugdje se znalo: kad se na obzoru ukaže L-petica, valjda posljednja na Jadranu, to dolaze Bogići i za njih mora biti mjesta!

Bio je sudionik mali milijun jadranskih i dužjadranskih regata, bio je njihova prava enciklopedija, a ta jedriličica, ta L-petica, nekoć čak i olimpjiska klasa (natjecateljska jedrilica stella), u njoj je bio i državni prvak.

Potjecao je iz ugledne i imućne šibenske obitelji, u Šibeniku je počeo jedriti u osmoj godini s ocem i bratom. Bila je to zaraza kojoj više nije bilo lijeka! Kad se, poslije životnih putešestvija usred i poslije Drugog svjetskog rata, skrasio u Sloveniji, završio je fakultet i radio kao geograf. Za svoju je knjigu „Razvoj vremena u Sloveniji….“ dobio je Prešernovu nagradu. I niz drugih nagrada dobio je za mnoge svoje zasluge, a njegovi jerdiličarski dnevnici ukoričeni u knjige i danas su najsjajnije štivo i udžbenik onima koji žele znati baš sve o moru i vremenu na moru. Kao školovani geograf i stravstveni jedriličar naprosto je savršeno poznavao vremenske uvjete na Jadranu. U uvodu svojoj knjizi „Maištral“ koja je objavljena 1991. godine napisao je da je od trenutka kad je osnovan jedriličarski klub u Ljubljani 1949. i sa svih regata i svih plovidbi vodio dnevnik, i da se tu nakupilo lijepo štivo morskih doživljaja! Napisao je i da je primjetio da je poznavanje vremenskih prilika u novih jahtaša oskudno, da se ne snalaze u nepredviđenim situacijama, da ih krasi neznanje i lakomislenost pa im je na pladnju ponudio sve svoje golemo, enormno veliko, znanje i iskustvo.

Bio je predavač meteorologije u raznim klubovima, na seminarima, fakultetima… sve do svoje devedesete!

U devedeset i petoj posljednji je put, onako sijed, visok i stasit i u dubokoj starosti, brodom došao od Pirana do Jadrije.

Tri godine poslije, u devedeset i osmoj, došao je prvi put autom.

Više nije dolazio na Jadriju i u Šibenik svoje mladosti.

Ali, u četvrtak u pet popodne, zauvijek će baciti sidro u obiteljskoj grobnici na šibenskoj svetoj Ani, ispod fortice svetog Mihovila, kao posljednji Bogić u tom gradu. Ispratit će ga slovenski i hrvatski, šibenski jedriličari, obitelj i, njegova mornarica Savina.

Neka mu je i dalje dobro more koje se odatle lijepo vidi- sve do Jadrije, i dalje…

Jordanka Grubač